Da je život htio biti nježan kao nekada, ko zna kako bi se i gdje njena priča završila. Ona je ostala nježna i puna ljubavi prema njemu, jer dao joj je mnogo, skoro koliko i ona njemu i nama svima.

Između prvog albuma Jadranke Stojaković “Svitanje” 1981. godine i posljednjeg “Daleko” 2011. stvoren je cijeli jedan svijet u muziku pretočenih stihova Desanke Maksimović, Alekse Šantića, Duška Trifunovića i starih bosanskih sevdalinki. Kako je ona čula i doživljavala poeziju, možemo vidjeti kroz vječne i njoj najdraže Čarobnjake, Što te nema i Sve smo mogli mi.

I zaista je mogla sve. Od slikarstva koje je diplomirala u Sarajevu, sviranja bas gitare kao jedina žena u orkestru, komponovanja uvodne pjesme za jedan od najznačajnijih događaja u bivšoj Jugoslaviji – Zimske olimpijske igre 1984. – solističkih koncerata u cijeloj Evropi, do nastupa u Japanu i pisanja muzike za crtane filmove i video igrice.

I kao da je rođena pod zvijezdom lutalicom, putovanja su počela već u djetinjstvu. Prve dvije godine života provela je u blizini Bosanskog Novog, u malom stanu dvoje učitelja čija ljubav nije potrajala. Potom, put pod noge pa u Sarajevo, nakon rastanka Dalmatinke i Dobojlije, a potom u Dubrovnik, Gradac na moru, Vareš pa natrag u Sarajevo, seljenje od sela do sela i škole do škole, gdje god bi njenu majku upućivali.

Od Bosanskog Novog do Japana izlazilo je njeno sunce. 23 godine ga je dočekivala u ovoj dalekoj zemlji, koja je naučila strpljenju i dubokom poštovanju, a kojoj je ona pokazala šta znače kreativnost i sloboda duha. Oduševljenje tim glasom i talentom prilikom gostovanja na Olimpijadi 1984., Japanci nisu mogli da sakriju. Ponudili su joj ugovor. Jadranka je prihvatila i tako je život krenuo iz početka – novi prostor, nova zemlja, novi ljudi, nova oduševljenja. Veliki nastupi i sjajna karijera bili su pred njom.

Ali, ma koliko daleko bila i ona je bila žrtva rata. Politička neutralnost i nepristrasnost u spoju sa mentalitetom i kulturom toliko dalekim doveli su do neke vrste prinudnog povlačenja i posvećivanja komponovanju. Radila je za sebe, radila je za male klubove, radila je i za Sony. Sve i svašta je radila i uspjela da se izdigne iznad svega – da dočeka da Japan prizna Bosnu i Hercegovinu 1998., da dobije pasoš, priliku da vidi rodnu zemlju, ali i da nastavi da stvara u svojoj novoj zemlji, Japanu. Teško je podnijela saznanje da zbog pravnih problema ne može da vrati stan u Sarajevu, još teže pad na bini 2009. i saznanje da je to pokrenulo neizlječivu bolest. Veliki zemljotres bilo je ono posljednje što tamo nije mogla, što joj je reklo da je vrijeme da se vrati među svoje ljude. To se i desilo 2011. godine.

I pored svih putovanja i uspjeha, krstarenja Evropom, najluđeg putovanja u Luksemburg na koncert Elle Fitzgerald stopom i vozom, odlaska na Evroviziju i podrške Vajti, rame uz rame sa Nedom Ukraden, Sarajevo je ipak mjesto njenih najljepših uspomena. Tu je počela da pjeva, komponovala prvi put, izašla pred selektore festivala “Mladi pjevaju proljeću” i upoznala skoro sve tadašnje i buduće zvijezde jugoslovenske pop-rok scene. Zlatno doba jugoslovenskog stvaranja u Sarajevu prolazilo je tiho, skoro bez prašine. Kako je jednom rekla, u Sarajevu se nije pretjerivalo ni u čemu. Svi su disali isti vazduh i dijelili iste ulice, odlazili u iste kafane i na iste igranke. I Bebek i Monteno i Brega i Čola.

Na jednoj od tih igranki slušala je i Indekse i “zaljubila se” u gitaristu Bodu i njegov način sviranja. To je i odredilo njen muzički put. Iako je na njemu skupila štošta – od mandoline, usne harmonike, bas gitare, klavijatura – i nastavljala da skuplja do kraja života; ta igranka zauvijek joj je srce vezala uz gitaru.

Gitaru je vukla svuda sa sobom, po cijelom gradu. Držala je u rukama i kada se penjala uz Džidžikovac sa Žarkom Šipkom i Valerijanom Žujom, onog dana kada su kompozitor i pisac odlučili da joj poklone pjesmu koja je nedostajala za album i za dan napravili čudo zvano “Sve smo mogli mi”.

Držala je gitaru u rukama sve dok je imala snage. A onda je morala da je stavi sa strane, jer su ruke postale suviše slabe. Potom su postali slabi i prsti i klavijature su se morale zatvoriti. Na kraju, bilo je teško uzeti i usnu harmoniku. Mišići su prestajali da slušaju um u kojem muzika do zadnjeg dana nije prestajala. Bolest motornog neurona (lateralna skleroza) uzimala joj je glas, ali ne i optimizam. Sa osmijehom je dočekivala i ispraćala sve svoje kolege, a sigurno onaj najljepši je dala svojoj prvoj simpatiji iz šestog razreda koju je poljubila prvi put, poslije 50 godina, tu u Domu za stare “Ivan Pavao” u Banjaluci.

O njemu i ostalim nesuđenim ljubavima i svom životu od prve note ispričala je svojoj prijateljici novinarki Milki Čeremidžić i tako je nastala knjiga “Boje zvuka“.

Pjegavi djevojčurak, kovrdžave kose, u mini suknji, sa bas gitarom, ta jedina djevojka u orkestru, obišla je Stari kontinent nekoliko puta, izrasla u veliku ženu anđeoskog glasa i stigla do kraja svijeta i natrag, u svoj svijet, u Bosnu.

U apartmanu broj 16, u staračkom domu, provela je posljednji dan svoje šezdeset i šeste godine, plavooka žena sa sjajem šesnaestogodišnje djevojčice kojoj srce lupa od uzbuđenja pri prvom izlasku pred publiku.

A njena publika će joj aplaudirati još dugo, to je sigurno. Takav trag malo ko ostavlja i tako jak aplauz malo ko zaslužuje. Koliko se samo puta ona nama poklonila nakon svojih koncerata – sada je vrijeme da se mi poklonimo njoj i damo joj onaj najjači u nizu aplauza koje je čula i koje će slušati dok god je pamtimo.

Izvor: lolamagazin.com

Jadranka Stojaković: Sve je mogla ona, ali nije bio duži dan

Komentari (0)